ŽUPNI LISTIĆ

zupnilist2

KRŠTENJA

PREMINULI

POBOŽNOSTI

CARITAS

Pomogli smo teško bolesnom župljaninu

PB258188Na inicijativu našeg župnika Josipa Klarića i župnog Caritasa odlučeno je da se 25. studenog na blagdan Krista Kralja organizira akcija prikupljana novčane pomoći za jednog našeg teško bolesnog župljanina.  Caritas

HODOČAŠĆE KAPTOLČANA U KOTOR VAROŠ

P9050383Ponekad se pitam postoji li mjesto na kugli zemaljskoj u kome se nije nastanio bar jedan Kotorvarošanin!? Čini mi se, po svim kontinentima. Netko u šali reče: „Dobro smo raspoređeni.“ Uistinu jesmo. Rasporediše nas tamo „neki“ koji se sami od sebe otuđiše, pa nas, kotorvaroške Hrvate, prisiliše na odlazak. Ne želim se osvrtati na ono što je bilo već zapitati se: „Kako moji Kotorvarošani žive danas, što osjećaju prema svome zavičaju, jesu li se otuđili ili još ljube zemlju svojih predaka? Stide li se svoga podrijetla i svojih korijena ili s ponosom govore tko su i odale su?“

 

P9050358U Slavoniji, podno Papuka, smjestila se općina Kaptol. S jedne strane Papuk, s druge Zlatna dolina. Mjesto je to koje šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća naseliše mnogi Kotorvarošani. Mjesto je to u kojemu nađoše utočište i izgradiše svoj novi dom i mnogi koji bijahu prognani devedesetih godina za vrijeme srpske agresije na Kotor Varoš.

            Žive tu već dvadeset i više godina. I ja sam jedna od njih. Iz zavičaja smo protjerani 4. rujna 1995. i sigurnost smo potražili u ovom lijepom pitomom mjestu. Mještani su nas prihvatili, a na usnama im se čitalo pitanje, isto ono pitanje iz Knjige Otkrivenja: „Tko su i odakle dolaze ovi?“ (Otk 7,13) Usuđujem se odgovoriti kao sveti Ivan u istoj knjizi: „Ovo su oni što dolaze iz nevolje velike.“ Oprali smo i „ubijelili“ svoje haljine i u krvi, i u znoju, i u suzama, ali i u čežnji za domom koja ne prestaje, nego sve jača postaje.

Ljubav je to koja sve više i više raste. U ovih dvadeset godina postala je toliko velika da sam je morala podijeliti s onima koji su upoznali nas Kotorvarošane, ali nikada nisu bili u tome kraju.

I evo ideje: kaptolačkog župnika i župni zbor odvesti u taj lijepi kraj. Ja predložila, a oni jedva dočekali. Očito je sazrelo i moje i njihovo vrijeme.

P9050440U subotu, 5. rujna 2015., prečasni Josip Klarić, župnik kaptolački i još trideset župljana, zboraša (a među njima i moja malenkost) autobusom krenusmo prema Bosni.

Po ulasku u Bosansku Gradišku prisjetismo se mučeničke smrti vlč. Kazimira Višatickog ubijenog 18. 11. 2004. godine. Simboličan datum! Dne 18. 11. Pad Vukovara! Pitam se može li nestati vjera i narod tamo gdje mučenička krv nevinih natapa zemlju?! Potom stigosmo u Banja Luku, grad blaženog Ivana Merza, za Kaptol posebno važnoga jer njegove relikvije nađoše svoje mjesto u oltaru kaptolačke župne crkve. I eto još jedne čvrste niti koja povezuje Kaptol i Bosnu! Ne samo doseljenici već i blaženici. Uslijedio je obilazak banjalučke Katedrale sv. Bonaventure. Vlč. Pero Ivan Grgić progovorio nam je o povijesti biskupije i stanju u kojem se ona danas nalazi. Porazni podatci. Stado raspršeno diljem svijeta. Ostala je tek nekolicina sa svojim neumornim pastirima.

U samostanu Marija Zvijezda, kod banjalučkih trapista, ista slika. Zidine prkose vremenu, ali naroda nema. Posebno nas se dojmila vedrina i jednostavnost brata Franje, redovnika koji nas je proveo kroz crkvu i samostan. Pozitivan primjer kako čovjek ne smije posustati i ne smije se predati ma koliko vremena bila teška. Vjera najbolje raste i jača u teškim vremenima.

Na putu prema Kotor Varošu svratili smo u Presnače, Biskupijsko svetište svete Terezije od djeteta Isusa i mjesto mučeničke smrti vlč. Filipa Lukende i sestre Cecilije Grgić. Sadašnji župnik, vlč. Ivica Božinović upoznao nas je s tragičnim događajima koji su zadesili taj kraj. Od 1900 župljana, koliko ih je bilo prije rata, sada ih je oko 120. Obišli smo i spomen sobu Presnačkih mučenika. Bio je to posebno težak trenutak za sve nas: Stajati na mjestu gdje je prolivena nevina krv. P9050445Neopisiva energija kojom odiše soba. Suze idu same, a srce zna da su oni, koji su tu pali, visoko uzdignuti. Na usnama molitva: „Presnački mučenici, molite za nas.“

U tišini nastavljamo svoje putovanje. Ulazimo u kotorvarošku župu. Vozimo se kroz Podbrđe, Zabrđe, Slatinu, a meni toliko toga na srcu. Puno im toga želim reći, ali glas ne dopušta. Steglo oko srca. Poneku sam uspjela izgovoriti. Kad zabljesnuše tornjevi naše Kotorvaroške ljepotice, svi zamukoše. Iznenadi ih ljepota i velebnost Župne crkve Rođenja BDM. Mislim u sebi: „Čekajte, da joj vidite unutrašnjost!“ Smogoh snage opisati im neke od grozota koje zadesiše ovaj kraj: paljenje župne crkve, miniranje tornjeva, progon naroda…Gledati župnu crkvu kako gori bio je jedan od najtežih dana u mome životu. Što god rekla ili napisala neće ni približno opisati bol koju osjetih u srca kad sa svoje Bašćine vidjeh dim koji se uzdizao iznad crkve. Slika koja se ne može izbrisati. Potom nastavismo put prema Sokolinama, župi Uznesenja BDM. Prolazeći kraj tvrđave Hrvoja Vukčića Hrvatinića, govorim im o neustrašivosti toga vojvode, ali i o hrabrim borcima koji 1992. pružiše otpor agresoru. Život dadoše da bi drugi život imali. Hvala im! Na Sokolinama poseban doček. Fra Marko Bandalo, župnik sokoljski i fra Anto Šimunović, župnik kotorvaroški i vrbanjski, ponosno stoje pred crkvom. Zvono s tornja odjekuje pustim brdima i pozdravlja one koji iz daleka dođoše vidjeti ovaj lijepi kraj. Župa u kojoj nema niti jednoga župljanina, od njih 1800 koliko ih je bilo prije rata. Molitva u crkvi, a potom ručak pod starom sokoljskom lipom. Rekoše Kaptolčani da nisu bili u ljepšem „restoranu“. A meni srce raste pa sve mislim: „Ni ja.“ I opet one biblijske riječi: Lijepo nam je ovdje biti…Ali moramo dalje.

Put nastavljamo prema Vrbanjcima, župi svetog Franje Asiškoga. Molitva i pjesma u crkvi. Fra Marko nam govori o stradanju župe, o tome kako izgleda vjerski život onih tridesetak župljana koji ostadoše u Vrbanjcima.

 

A onda konačno ono što sam najviše čekala: Dolazak u moju Bašćinu. Nadomak sela ostavljamo autobus jer je put za njega preuzak. Ali spremni Bašćinci, koji su čak iz Zagreba potegnuli kako bi dočekali ovaj narod, čekaju s autima. Presjedamo i odlazimo do Špilje odlaska i nade u povratak. Mjesto je to s kojega je 17. 10. 1995. krenula povorka Hrvata i muslimana. Najveći egzodus u povijesti kotorvaroškog kraja. I moja dva brata su bila u toj koloni, moji susjedi, rodbina, prijatelji i poznanici…Ostala nas je samo nekolicina koja je i sama bila prognana 1995. Stojimo pred Gospinom špiljom, častimo ju pjesmom, a kiša, koja se spustila, kao da je željela isplakati bol koja se svih tih godina nakupljala u srcu. Bože, koliko simbolike u tome danu!

P9050505I, na kraju šećer. Misa u Kotorvaroškoj ljepotici, prvi dan trodnevnice Maloj Gospi. Ulazimo u crkvu od čije ljepote zastaje dah. Gledam svoje Kaptolčane koji očito nisu očekivali nešto ovako veličanstveno. Šutim i smješkam se. Mislim u sebi: „Čekajte, još da osjetite akustiku.“ Misu je predvodio naš kaptolački župnik u koncelebraciji s kotorvaroškim ujacima (tako naime u Bosni, još od turskih vremena, zovemo fratre). Na misi pjeva kaptolački zbor kojim ravna Josip Prajz, kaptolački župljanin, a kotorvaroški sin. Crkvom odzvanjaju  riječi ulazne pjesme Hvaljen Isus Marijo, himne ovoga kraja. U tome se trenutku svi stopismo u jedno. Jedno stado - jedan Pastir. Tako bi uvijek trebalo biti. U propovijedi prečasni nam Josip nastoji približiti lik Blažene Djevice Marije, One koja se svih ovih godina žalostila i veselila zajedno s nama. Nakon mise upriličili smo i prigodan koncert za one koji su bili na misi. Mala je to skupina jer od 10700 Hrvata koliko nas je bilo prema popisu iz 1991., sada ih je tek dvjestotinjak. Ali ona nekolicina, koja je došla na misu, bila nam je najbolja publika. Zbog svoje snage i ustrajnosti zavrijedili su i više od onih nekoliko pjesama koje smo im otpjevali. Po završetku koncerta uslijedilo je druženje pred župnim stanom. Zajednička okrjepa i rastanak na koncu ovog prelijepog dana. Puni dojmova ostavljamo Kotor Varoš sigurni da ćemo uskoro opet doći. Jer tko jednom dođe u kotorvaroški kraj, ne može a da se opet ne vrati.   

Na kraju, hvala ti Bože što si mi dao srce dovoljno veliko da u njega stane i moj Kotor Varoš i moj Kaptol. Život mi je puno ožiljaka ostavio, puno mi je uzeo, ali mi je još više dao. Novu župu i nove župljane spremne da sa mnom podijele i moje boli i moje radosti. Lijepo je imati takvu obitelj. Hvala im!

                      

                                         Priredila: Ljubica Maljur, vjeroučiteljica u župi Kaptol

Najave

plakat adventski3

Magnificat plavo-1

Video galerija

Pogledajte naš novi video kanal gdje možete pratiti video materijale

 

images

ZANIMLJIVOSTI

P3230345 pet sviracica 800x600Naša župa je jedna od rijetkih, ako ne i jedina na ovim našim prostorima, u kojoj se svaki dan svira i pjeva na misnim slavljima. Razlog tomu je što u župi pored svirača koji vode veliki župni zbor, Josipa Prajza i Ljubice Maljur, sviraju male sviračice.

pročitajte više...

SLIJEDI ME

Facebook-icon 39365697 twitter-icon-31

POVEZNICE

POVEZNICE

STATISTIKA

Posjetitelja
1
Članci
202
Broj prikaza (hitova) članaka
521498